Problem kog se sećam sa 1. godine studija, a koji na sličan način može da prevari laike, je hipotetička postavka objekata u Svemiru, gde se neki predmet iz beskonačnosti približava objektu u obliku ogromnog prstena (tipa prečnik 100km) i relativno velike mase. Tražila se brzina pri prolasku predmeta kroz centar kružnice koju predstavlja taj prsten. Problem se čini jednostavan za laike, ali u stvari nije, jer ako se predmet približava prstenu po osi koja je normalna na ravan u kojoj se nalazi prsten, do neke tačke će se povećavati intenzitet gravitacione sile sa smanjenjem rastojanja, ali će od te određene tačke intenzitet te sile početi da opada tako da na kraju u centru prstena sila bude nula.
U principu, zadatak se najlakše reši postavljanjem diferencijalne jednačine i njenom integracijom, ali kod tog primera se može rešiti i običnim jednačinama ako se odredi tačka do koje gravitaciona sila raste i nakon koje počinje da opada.
Međutim, ovo sa strmim ravnima se može rešiti jedino postavljanjem diferencijalne jednačine i njenim integraljenjem. Samo, za to nije dovoljna fizika iz osnovne škole, a često ni ona iz srednje (osim ko je učio po programu Matematičke gimnazije).
Blessed are those who can laugh at themselves, for they shall never cease to be amused.